Družba  Kćeri Božje Ljubavi osnovana  je u Beču 21. 11. 1868. godine.

Družbu je osnovala Majka Frnziska Lechner, učiteljica iz Bavarske, a cilj osnivanja je bio odgoj i školovanje ženske mladeži iz siromašnih građanskih i seoskih obitelji.

Družba najprije počinje djelovati u Beču,a onda se ubrzo širi i na druga područja Austrije, te područje Mađarske, Češke, Slovačke, Poljske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja.

U vremenu ekonomskog razvoja druge polovice 19. st. Majka Franciska je u svojoj duhovnoj tankoćutnosti bila svjesna kakvim su sve opasnostima bile  izložene mlade djevojke, posebno kućne pomoćnice koje su iz sela dolazile u gradove tražiti posao. Takvima je osim smještaja pružala moralnu, vjersku i strukovnu naobrazbu. Potrebe najzanemarenijih u društvu – djeca i mlade djevojke, bile su velike, stoga je Majka Franciska u svim većim mjestima, u koju god je zemlju došla, osnivala škole, zavode, internate i sirotišta. „Činiti Božju ljubav vidljivom“ bio je njen temeljni stav koji se napajao na izvoru Raspete Ljubavi, koju je pronosila kamo god je došla, a čiji je zahtjev utkala u samo ime družbe nazvavši je Kćeri Božje ljubavi.

Dolazak sestara Kćeri Božje ljubavi u naše krajeve i njihovo djelovanje

Sestre Kćeri Božje ljubavi, predvođene Utemeljiteljicom M. Franziskom Lechner, dolaze u Sarajevo 28. travnja 1882., na poziv sarajevskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Ondje otvaraju prostrano polje djelovanja.

Odmah po dolasku sestre su započele s izgradnjom samostana, škola, internata… S puno ljubavi razvijale su svoje socijalno-karitativno djelovanje, skrb i zaštitu ostavljenih i zapuštenih. Služavke, najzapušteniji društveni sloj, bile su djeca njihove ljubavi, kako ističe u svom govoru nadbiskup dr. Ivan Šarić prigodom proslave 50. obljetnice Zavoda sv. Josipa u Sarajevu. Svoja djela ljubavi širile su sestre i po drugim mjestima Bosne i Hercegovine i Hrvatske sve do 1949. godine. Ta ljubav ih je vodila do kraja, do prolijevanja i zadnje kapi krvi, što su posvjedočile i naše Drinske mučenice. Po uzoru na svoga Zaručnika nisu se umarale činiti dobro, zato ih je okrunio krunom mučeništva, a nama ih podario kao uzor i zagovornice.

Poslije II. svjetskog rata sestre Kćeri Božje ljubavi ostale su ne samo bez svojih škola, nego i bez vlastite imovine. Zahtjevi i potreba vremena u takvoj poslijeratnoj situaciji preusmjerili su djelatnosti sestara.

Veoma važno područje djelovanja postao je župski apostolat gdje su sestre, živeći sa župskom zajednicom, svojim požrtvovnim, svestranim radom u župskom pastoralu, preko kateheze, vođenjem crkvenih zborova, okupljanjem djece i mladih, uređivanjem crkava, vođenjem župskih domaćinstava i drugih aktivnosti u župi, puno pridonosile odgoju u vjeri te u rješavanju raznih socijalnih problema. I u tim poratnim situacijama sestre su osnivale dječje vrtiće i na taj način pomagale obiteljima u čuvanju i odgoju njihove djece. Osobitu ljubav sestre posvećuju napuštenoj i nezbrinutoj djeci. Također rade sa starijim osobama po staračkim domovima te u bolnicama, pružajući tako svoju pomoć svima potrebitima.

Dolaskom demokracije vjeronauk je ušao u škole pa sestre Kćeri Božje ljubavi, uz župske aktivnosti, sudjeluju i u školskom vjeronauku. Držeći se preporuke svoje Utemeljiteljice: “Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i tako voditi u nebo“, sestre ove provincije djeluju u mnogim mjestima Bosne i Hercegovine, diljem čitave Hrvatske te na Kosovu i u Albaniji, a dvije sestre su misionarke u Ugandi.

Kćeri Božje ljubavi u Bosni i Hercegovini

Svoju prisutnost na tlu Bosne i Hercegovine sestre ostvaruju u najrazličitijim službama od svojih prvih početaka. Svoj rad su sestre započele 1882. u Sarajevu, gdje su došle iz Beča odakle ih je dopratila sama utemeljiteljica Majka Franziska Lechner. Iste godine grade Zavod sv. Josipa u kojemu je već početkom listopada započela s radom Osnovna škola, a uskoro i Ženska učiteljska škola (prva u BiH),Tečaj za odgojiteljice u dječjem zabavištu, Trgovinski tečaj i Ženska stručna škola. Mnogi građani Sarajeva i okolnih mjesta su u tom „Gradu na gori“ stjecali obrazovanje i odgoj. Dobar glas o radu ovih sestara brzo se širio Bosnom i Hercegovinom, te su brojni pozivi za njihov rad pristizali i iz drugih gradova.

Tako je već 1883. osnovan Zavod Kraljice sv. krunice u Tuzli (dječje zabavište, Osnovna škola, Viša djevojačka škola, Ženska stručna škola), a onda 1884. samostan Emaus u Breškama (Osnovna škola), 1885. samostan Josipovac kraj Tuzle (ekonomija), 1893. Zavod sv. Augustina u Sarajevu (njemačko dječje zabavište, Osnovna škola, Viša djevojačka škola) -zadnji pothvat Majke Franziske u Bosni, 1907. samostan Antunovac na Ilidži (odmaralište),  1911. Marijin dom na Palama – prozvan „gostinjac siromaha“ odakle su odvedene Drinske mučenice 1941. (Osnovna škola), 1939. Zavod Presvetoga Trojstva u Novom Sarajevu (dječje zabavište, Osnovna škola, Strukovna škola), 1940. samostan Nazaret u Zavidovićima (dječje zabavište i Ženska stručna škola).

Godine 1949. nastale su velike i duboke promjene u ovoj provinciji. Kao i svim drugim redovničkim zajednicama, komunistička vlast je i sestrama Kćeri Božje ljubavi oduzela sve škole, internate, poljoprivredna imanja i drugu imovinu, te im zabranila svako djelovanje na prosvjetnom planu. Provincijalna uprava je iz Sarajeva premještana u Zagreb gdje se i danas nalazi. Život i rad brojnih sestara u novom sustavu se odvijao na najrazličitije načine. Dozvolom crkvenih i redovničkih poglavara snalazile su se kako su znale i mogle. Neke su se zaposlile u državnoj službi, neke su se privremeno smjestile kod svoje rodbine, a neke su primljene pod krov nekih zajednica u Hrvatskoj. Svaku sestru pratila je posebna životna priča.

Novo područje djelovanja na prostoru BiH postao je župski apostolat i rad u staračkim domovima i bolnicama, gdje su sestre, kao i u ostalim dijelovima diljem provincije, na najrazličitije načine ostvarivale poruku svoje Utemeljiteljice koju je utkala u ime Družbe – činiti Božju ljubav vidljivom, pomažući tako svima koji su pomoći potrebni.

Devedesetih godina, s promjenom vlasti u bivšoj Jugoslaviji i osnivanjem novih država na području njihova djelovanja (BiH, Hrvatska i Kosovo), sestrama je omogućen ulazak i u škole te sudjelovanje u školskom vjeronauku.

Godine 1994. sestrama je na korištenje vraćena zgrada Zavoda sv. Josipa u Sarajevu u kojoj je ponovno otvorena škola, danas Katolički školski centar “Sv. Josip”, pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije. Godinu dana poslije, sestre su započele svoj prosvjetni rad i u Tuzli, gdje je 2001. na temeljima Zavoda Kraljice sv. krunice pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije sagrađena nova zgrada KŠC-a . Radeći s mladima u ovim školama, sestre se s ljubavlju prisjećaju početnih koraka i velikih žrtava prvih sestara na ovome bosanskom tlu.

Danas na prostoru Bosne i Hercegovine djeluju 40 sestara i to:

• u vjeronaučnoj i predmetnoj nastavi u osnovnim i srednjim školama
• u župnim katehezama i drugim oblicima djelovanja u župi
• u animiranju liturgije i vođenju crkvenih zborova
• u internatima
• u dječjim vrtićima
• u bolnicama
• uredu Misijske središnjice BiH
• u radionicama liturgijskog ruha
• u uređenju crkvenog prostora mnogih župnih crkava i sarajevske katedrale
• u vođenju domaćinstava redovničke zajednice i župe

Mnoge sestre obnašaju istovremeno više dužnosti.

Ovoj zajednici sestara pripadaju i Službenice Božje Drinske mučenice koje su u II. svjetskom ratu ubijene braneći svoje dostojanstvo žene i čast  pripadnosti Bogu po svetim zavjetima, i s. Danka Jurčević koja je ubijena u zadnjem ratu. Po uzoru na svoga Zaručnika ove se sestre nisu umarale činiti dobro, zato ih je okrunio krunom mučeništva, a nama ih podario kao uzor i zagovornice.

Uz ove sestre, koje su svojom krvlju posvjedočile pripadnost Bogu na ovom bosanskum tlu, mora se spomenuti i s. Luka Liengitz, vratarica Zavoda sv. Josipa, koju puk bosanski na temelju njenoga života prozva Svetom Lukom. Na njen grob na Betaniji i danas mnogi dolaze, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, i mole, pale svijeće i zahvaljuju. Potvrđuju to bezbrojne pisane ceduljice koje posjetitelji ostavljaju na njenom grobu. Ona je postala sinonim ljubavi bosanskog čovjeka prema časnim sestrama, koje su na ovom tlu tijekom povijesti ostavile svoj pečat ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Poslanje u svijetu

Kao međunarodna redovnička Družba prisutne smo u 17 država širom svijeta.
Od svog osnutka 1868. godine u Austriji Družba se brzo proširila po svijetu, najprije u nekoliko država Europe a kasnije u Južnu i Sjevernu Ameriku. Poljska provincija otvorila je misiju u Boliviji 1992. godine a 1998. godine i u Ukrajini. Čim je Albanija nakon 40 godina oslobođena od komunizma, naša provincija Božje providnosti 1992. godine ustanovila je tamo misiju. U listopadu 1998. ustanovljena je međunarodna zajednica u Rushooki u Ugandi, slijedom poziva koji je odatle upućen za pomoć Božjem narodu na tom području.